AKTUALNOST AHDNAME

Aktualnost Ahdname u povijesti i danas

Obilježavanje dana Ahdname znači čuvanje spomena radi njezine aktualiziranje također danas ne samo u BiH nego i šire u svijetu, posebno na našim južnoslavenskim ili balkanskim prostorima.

BiH je naime zemlja raskršća: istoga i zapada, sjeverna i juga u Evropi. U njoj se susreću različite kulture, narodi i religije, međusobno se prihvaćaju i suprotstavljaju. Ahdnama je znak i svjedočanstvo takve BiH, zajedno s brojnim drugima pozitivnim znakovima i svjedočanstvima kroz dugu povijest ove zemlje i prisutnosti čovjeka u njoj. Dovoljno je ovdje navesti samo nekoliko: Povelju Kulina Bana i krunu kralja Tvrtaka u srednjovjekovnoj Bosni, Stari most u Mostaru i Most na Drini u Višegradu, džamije i crkve u osmanskom periodu, Muzej i Vijećnicu u austrougarskom periodu, institucije skupštine i univerziteta u jugoslavenskom razdoblju BiH.

Među njima je Ahdnama jednako vrijedan znak ove zemlje, kojeg treba tumačiti nepristrano znanstvenom hermeneutikom. Specifičnost i značenje toga dokumenta izražava se po svom postanku u situaciji osvajačkog rata, po ponašanju pobjednika i poraženog  i  po vjerskom razlogu davanja i dobivanja povelje.

Kako je onda moguće govoriti pozitivno o Ahdnami kao povelji o ljudskim pravima? Na to pitanje moguće je odgovoriti slijedećim stavovima:

Prvo, u osvajačkom ratu se može također činiti dobro kao što se u obrambenom ratu može činiti zlo.

Drugo, činiti dobro i zlo u takvim situacijama zavisi od ljudi.

Treće, vjerski razlog proizlazi iz shvaćanja odnosa Boga i čovjeka.

U tom smislu valja tumačiti i razumijevati Ahdnamu kao činjenje dobra pobjednika nad pobijeđenim u ratu. U takvom slučaju dobro postaje vrednije i značajnije negoli u miru. To potvrđuje upravo događaj susreta sultana i fratra i davanje i primanje Ahdname, 28. svibnja 1463. na Milodražu.

Sultan, vladar velikog osmanskog carstva, i fratar, duhovnik male zajednice bosanskih franjevaca, reda sv.Franje Asiškoga. Kakav povijesni događaj i prizor: susret i dijalog veličine i malenosti! Za cjelovito razumijevanje ovoga događaja valja znati, uz povijesnu situaciju postanka povelje, također likove sultana i fratra i sam sadržaj.

Fra Anđeo Zvizdović, 1420 – 1498: duhovnik-franjevac, čovjek širokog obrazovanja i velike hrabrosti. s dubokom vjerom u Boga traži i prima povelju.

Mehmed II. El-Fatih, 1432 – 1481: veliki vladar, čovjek svestrano obrazovan i dobro odgojen u islamskoj vjeri, daje Ahdnamu s izrazito vjerskim motivom i sadržajem o ljudskim pravima.

Sultan kao musliman priznaje kršćanstvo kao religiju knjige po Kuranu, a fratar poštiva islam po Evanđelju i primjeru svoga učitelja Franje Asiškoga, koji se u svoje vrijeme radi mira između kršćanstva i islama susreo jednako u vrijeme križarskih ratova sa  sultanom Melek El-Kamelom u grada Damiettu u Egiptu. Dokument Ahdname se može razumjeti samo u tom kontekstu. Sultan je dao Ahdnamu kao vjernik-vladar prema pravilu i duhu islama. Fra Anđeo je tražio Ahdnamu kao vjernik-fratar, koji ne bježi iz Bosne, nego ostaje u državi s islamskom vlašću, protivno tadašnjoj općoj praksi politike i vjere u svijetu, izražene u načelu: čija regija, njegova religija – Cuius regio, eius religio. Tako povelja ima istodobno specifično političko i vjersko značenje, kako govori jasno sami sadržaj:

          …Neka ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima.Ni moje visoko Veličanstvo,ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici ,niti itko, od stanovnika moga carstva, neka ih ne vrijeđa  i ne uznemiruje. Neka nitko ne napada, ne vrijeđa i ugrožava: ni njih,ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu, da im je dopušteno…

          Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa (sedam svetih knjiga), i tako mi našega velikog Proroka, i tako mi 124.000 vjerovjesnika…

Zato s pravom franjevački povjesničar Julijan Jelenić piše da je Ahdnama bila – Magna charta libertatum. Dakako, ne savršena, niti jednaka današnjim poveljama ljudskih prava. Prigovor pak da se  ta povelja nije poštivala i često kršila ne umanjuje njezinu vrijednost, nego pokazuje samo i tadašnju negativnu praksu primjene dobrih načela i zapovijedi kao što se i  današnje takve povelje slabo primjenjuju i krše, čak i ona Ujedinjenih nacija o pravima čovjeka (1948). Stoga je omalovažavanje ili nijekanje Ahdname znak neznanja ili zlobe ljudi.

Vrijednost Ahdname kao povelje o ljudskim pravima u tadašnjim okolnostima pokazuje se dakle u slijedećim stvarima:

  1. Ahdnama svjedoči o postojanju više različitih religija u jednoj državi/društvu, odnosno osmanlijskom carstvu, u kojem je islam bio državna religija.  Ta je činjenica bila novost u srednjovjekovnoj praksi gdje je uglavnom vrijedilo načelo – «čija regija, njegova religija» (cuius regio, eius religio).
  2. Ahdnama svjedoči o postojanju jednog oblika dijaloga među abrahamskim religijama – judaizma, kršćanstva i islama – imajući u vidu ono što je među njima zajedničko i različito, koji je bio prihvatljiv i koristan svima, premda sudionici u njemu nisu bili ravnopravni i  kao takav nije trajno valjan model dijaloga.
  3. Ahdnama svjedoči  da je islam tražio i nalazio dijalog s religijama    knjige, tj. Biblije, a ne s manihejstvom, odnosno bogumilstvom, ako je ono uopće i postojalo kao ozbiljan fenomen u srednjovjekovnoj Bosni, s kojim je u mnogo većoj suprotnosti od tih religija.
  4. Ahdnama potvrđuje katoličko svjedočenje vjere u Boga i put nenasilja kod franjevaca u svom misijskom i mirotvornom djelovanju u društvu/državi koja ima islam kao državnu religiju.
  5. Ahdnama potvrđuje islamsko svjedočenje vjere u Boga i nenasilni put islama, odnosno shvaćanje također džihada kao zauzimanja na puta Allaha, premda je to bilo povezano s tadašnjom osmanlijskom politikom osvajanja Evrope i svijeta.

Sarajevo, 26. avibnja 2014.                           Fra Luka Markešić