POTOP BiH-a

Potopljeni i zemlja i država

Piše: Gojko Berić

Iz udobnosti svojih sarajevskih domova proteklih dana smo mogli gledati na televiziji izmijenjeni pejzaž Bosne, sliku kakvu je mogla oblikovati samo ruka prirode, ta sila protiv koje se ne može ništa, i kakva nikada prije nije viđena. Neukroćene i nabujale bosanske rijeke i rječice potopile su cijele gradove i pretvorile ih u velika mutna jezera, potopile su bezbrojna sela, potopile su ljude, domaće životinje, groblja, imanja i fabrike, odnijele mostove i ceste, a klizišta pokrenuta podmuklim podzemnim vodama zbrisala su sa lica zemlje na stotine sela i zaselaka. “Ovo mjesto se zvalo Parčići. Parčića više nema, ovdje života više nema”, kaže mještanin ovog potonulog, u tren nestalog sela u kalesijskoj općini. Poplave su se svom silinom obrušile i na naše prve susjede, Srbiju i Hrvatsku, jer rijeke ne poznaju državne granice, niti ih se tiče kojoj naciji pripada ova ili ona teritorija. Niko nije kriv za ovu kataklizmu, kao što niko ne može biti kriv za zemljotres ili erupciju vulkana, i jedino što je pritom interesantno i važno jesu ljudi i njihovo ponašanje u sudaru sa nesrećom.

Tom aspektu ljudske prirode posvetio je Ivo Andrić jedno poglavlje u romanu “Na Drini ćuprija”, fokusirajući se na “veliki povodanj” koji se dogodio početkom novembra 1896. godine, kad je pobješnjela Drina, sa pritokom Rzav, uništila veći dio višegradske kasabe i sirotinjsko naselje u narodu zvano Jalija. “Pod hladnom kišom i besnim vetrom mrkle noći nastalo je bežanje i spasavanje onoga što se dalo spasiti. Samo napola odeven svet gazio je vodu do kolena, noseći na leđima probuđenu i rasplakanu decu. Stoka je blejala uplašeno… Gore na Mejdanu, dokle voda nikad ni u kom slučaju nije mogla dopreti… sve su kuće otvorene i primaju postradali svet, pokisao i unezveren, sa decom ili najprečim stvarima na rukama”, piše Andrić.

Tada nije bilo Civilne zaštite, kriznih štabova ili Hitne pomoći. Ali postojali su čaršijski prvaci i višegradske gazde, na desetine njih “od sve tri vere” i svaki je “po nepisanim pravilima gazdinske pristojnosti i čaršijskog reda, koji vladaju od starine”, smatrao za dužnost da nešto učini u zajedničkoj nevolji. Andrić nam dočarava njihovo vijećanje u noći “velikog povodnja”: “Prvi ljudi iz čaršije, pošto su smestili čeljad po kućama, tursku po turskim, hrišćansku i jevrejsku po hrišćanskim, sede u velikoj prizemnoj sobi u Hadži-Ristanovoj kući… puše i razgovaraju o onome što je urađeno na spasavanju i što bi još trebalo uraditi. Snaga stihije i teret zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras onaj jaz koji deli jednu veru od druge… Stvara se topao i uzak krug, kao jedna nova egzistencija, sva od stvarnosti a sama nestvarna, koja nije ni ono što je bila juče ni ono što će biti sutra; nešto kao prolazno ostrvo u poplavi vremena”. Čitam ovo poglavlje Andrićevog romana i razmišljam o tome kako je ta nova egzistencija, u kojoj smo u socijalističkoj Jugoslaviji živjeli ne jednu noć, već pune četiri i po decenije, ipak bila tek prolazno ostrvo u poplavi vremena.

Možda će tako uvijek biti, možda jaz koji na ovim prostorima dijeli jednu vjeru od druge nikada neće biti trajno premošćen, ali kao što vidimo, ovdje su prije više od stotinu godina postojali ljudi, u ovom slučaju čaršijski prvaci i višegradske gazde “od sve tri vere”, koji su u datoj situaciji imali više ljudskosti od naših današnjih političkih prvaka i više sposobnosti od naših najpozvanijih državnih institucija. I šta god neko pričao, ove majske poplave, koje su ekonomski i ekološki uništile pola Bosne, potpuno su razgolitile sliku raspadnutog sistema u kojem živimo. Podjela Bosne i Hercegovine ovjerena je pečatom domaćih vlasti i to na najsramotniji način, time što su Republika Srpska i Federacija BiH, svaka za sebe, proglasile Dan žalosti. Zar nastradali u poplavama u jednom entitetu ne zaslužuju da budu žaljeni i u onom drugom? Zar svi oni nisu građani jedne te iste države? U mnoga postradala sela, koja su ostala bez ikakve veze sa svijetom, danima niko nije dolazio. U Željezno Polje prva se probila ekipa Federalne televizije. A gdje su bili političari, geolozi, ljekari, humanitarci? Postradalom stanovništvu upućuju se apeli i savjeti iz TV studija, a ono nema ni struje, ni vode, ni hrane.

Naša Civilna zaštita, nesinhronizirana, politički fragmentirana i mahom regrutovana od neobučenih ljudi, pala je na još jednom ispitu. U ovoj zemlji nema svijesti o tome, a nikada je nije ni bilo, da je profesionalizam najviši oblik patriotizma, a sve drugo su jeftine parole. U Hrvatskoj su ključni faktori u borbi protiv vodene stihije bili vojska i pripadnici Gorske službe spašavanja, što će reći profesionalci. Imaju li naše Oružane snage, navodno najbolji dio našeg društva, više od dva čamca i dva ispravna helikoptera? Pa ipak, Bakir Izetbegović i Željko Komšić uvjeravaju javnost da su one odigrale “herojsku ulogu”. Na osnovu priloga emitovanih na oba javna TV servisa to se nikako ne bi dalo zaključiti. Ili tamo gdje su se događali “herojski podvizi” nije bilo TV snimatelja, što je ozbiljan propust televizije, ili tamo gdje su se snimatelji našli – nije bilo takvih podviga, pa bi Izetbegović i Komšić trebali reći gdje su i sa koje kilometarske udaljenosti vidjeli te podvige. Banjalučki dopisnik BHT-a javlja se u večernjem Dnevniku i kaže: “Vojska pomaže, ali je nema među ugroženim stanovništvom”.

Budi se nostalgija za bratstvom i jedinstvom, pa mediji stavljaju akcenat na činjenicu da se pomoć pruža svima. Željka Cvijanović, predsjednica Vlade Republike Srpske, rezolutno tvrdi da su, što se toga tiče, svi građani tog entiteta potpuno ravnopravni. Do juče nisu ni u čemu bili ravnopravni, a neće biti ni kad sve ovo prođe. Istina je da pomoć stiže svima, ali ipak se zna ko je kome šalje. Izuzeci samo potvrđuju pravilo. Ipak, ako ništa drugo, Srbi, Hrvati i Bošnjaci danas više ne kradu jedni drugima međunarodnu humanitarnu pomoć, kao što su to činili u proteklom ratu. Nebojši Radmanoviću se čak čini da je proradio duh bivše Jugoslavije, “jer smo od Slovenije do Makedonije svakodnevno dobijali pomoć”. Radmanović očito nije razmišljao o tome da će ga braća Hrvati poslati u neku stvar. Izgleda da čovjek ne zna ni gdje se nalazi Široki Brijeg.

oslobodjenje.ba, tacno.net u Novosti, Sarajevo